Institucijski projekti

Prof. dr. sc. Aleksandar Včev
Izv. prof. dr. sc. Anita Matić
dr. sc. Jelena Jakab
dr. sc.Nikola Volarić

Dunja Igrec, dr.med.vet.

Nikolina Lazić, mag.physioth.

Oksidativni stres je stanje koje proizlazi iz neravnoteže između proizvodnje reaktivnih kisikovih vrsta (ROS) i kapaciteta antioksidativnih mehanizama za neutralizaciju tih molekula. Reaktivne kisikove vrste uključuju slobodne radikale poput superoksid aniona, hidroksilnih radikala i peroksida, koji su izuzetno reaktivni i mogu oštetiti lipide, proteine, i DNA, dovodeći do stanične disfunkcije. U fiziološkim uvjetima, ROS imaju važnu ulogu u staničnoj signalizaciji, uključujući proces adipogeneze – diferencijaciju preadipocita u zrele adipocite, koji su ključni za skladištenje energije u obliku lipida. Međutim, povećana razina oksidativnog stresa može inhibirati normalnu adipogenezu, što može dovesti do razvoja metaboličkih poremećaja kao što su pretilost i inzulinska rezistencija. Uloga oksidativnog stresa u adipogenezi postaje sve zanimljivija u istraživanjima pretilosti i povezanih poremećaja. Adipogeneza je složen proces koji uključuje proliferaciju, predanost, diferencijaciju i sazrijevanje preadipocita u funkcionalne adipocite, a ROS su dokazano uključeni u nekoliko ključnih signalnih puteva koji reguliraju ove korake. Povećanje oksidativnog stresa može ometati diferencijaciju adipocita ili dovesti do stvaranja disfunkcionalnih adipocita s niskom osjetljivošću na inzulin, što dalje pridonosi patogenezi metaboličkih bolesti. Mišja stanična linija 3T3-L1 naširoko se koristi kao model za proučavanje adipogeneze. Međutim, istraživanja su pokazala da humani modeli adipogeneze, poput hASCs, mogu reagirati drugačije na oksidativni stres u usporedbi s mišjim modelima. To ukazuje na mogućnost različitih mehanizama koji reguliraju adipogenezu između ovih vrsta, što čini komparativnu analizu ta dva modela ključnom za razumijevanje njihove uloge u patogenezi metaboličkih poremećaja.U proteklim desetljećima pretilost je postala globalni zdravstveni problem, povezan s povećanim rizikom od razvoja brojnih bolesti, uključujući dijabetes tipa 2, kardiovaskularne bolesti i određene vrste raka. S obzirom na ključnu ulogu adipocita u regulaciji energetskog metabolizma, poremećaji u njihovoj funkciji ili nastanku mogu značajno utjecati na metaboličko zdravlje. Oksidativni stres je često povišen kod osoba s pretilošću i povezan je s poremećenom funkcijom adipocita, uključujući povećanu lipolizu, smanjenu osjetljivost na inzulin i upalne reakcije. Stoga je od ključne važnosti razumjeti kako oksidativni stres utječe na diferencijaciju adipocita i njihovu funkcionalnost. Molekularni mehanizmi putem kojih oksidativni stres djeluje na adipogenezu uključuju signalne puteve kao što su NF-κB, MAPK i PPARγ. Ovi putevi su ključni za regulaciju adipogeneze, a njihova aktivacija pod oksidativnim stresom može modulirati proces diferencijacije. Na primjer, PPARγ, koji je glavni regulator adipogeneze, može biti inhibiran pod utjecajem visokih razina ROS-a, čime se narušava stvaranje funkcionalnih adipocita. Također, signalizacija putem NF-κB može biti aktivirana oksidativnim stresom, potičući upalne reakcije koje dodatno narušavaju adipocitnu funkciju. U sklopu ovog projekta istražit će se kako oksidativni stres utječe na adipogenezu u mišjem modelu 3T3-L1 i humanom modelu masnih stanica. Očekuje se da će oba modela pokazivati razlike u načinu na koji reagiraju na oksidativni stres tijekom adipogeneze, što može rezultirati različitom funkcionalnošću zrelih adipocita. Budući da humani model vjernije odražava fiziološke uvjete u ljudskom organizmu, očekuje se da će humane masne stanice pokazivati bolju prilagodbu na oksidativni stres kroz ekspresiju antioksidativnih enzima i bolju regulaciju signalnih puteva povezanih s adipogenezom. Projekt će uključivati kvantifikaciju oksidativnog stresa u različitim fazama adipogeneze, uključujući mjerenje razine ROS-a, lipidne peroksidacije i ekspresije antioksidativnih enzima. Funkcionalna analiza adipocita uključivat će procjenu akumulacije lipida i osjetljivosti na inzulin, kao i morfološke promjene koje se javljaju tijekom diferencijacije. Nadalje, usporedit će se aktivacija ključnih signalnih puteva povezanih s oksidativnim stresom u oba modela, kako bi se identificirali mehanizmi koji reguliraju adipogenezu pod uvjetima povećanog oksidativnog stresa. Usporedbom rezultata između mišjih i humanih staničnih linija, ovaj projekt će doprinijeti boljem razumijevanju uloge oksidativnog stresa u adipogenezi i njegovog utjecaja na funkcionalnost adipocita. Rezultati bi mogli pomoći u razvoju novih terapijskih strategija usmjerenih na smanjenje oksidativnog stresa kao potencijalnog cilja za liječenje pretilosti i povezanih metaboličkih bolesti.

Oxidative stress is a condition that arises from an imbalance between the production of reactive oxygen species (ROS) and the capacity of antioxidant mechanisms to neutralize these molecules. Reactive oxygen species include free radicals such as superoxide anions, hydroxyl radicals, and peroxides, which are highly reactive and can damage lipids, proteins, and DNA, leading to cellular dysfunction. Under physiological conditions, ROS play an important role in cellular signaling, including the process of adipogenesis – the differentiation of preadipocytes into mature adipocytes, which are essential for energy storage in the form of lipids. However, increased levels of oxidative stress can inhibit normal adipogenesis, potentially leading to the development of metabolic disorders such as obesity and insulin resistance. The role of oxidative stress in adipogenesis is becoming increasingly interesting in obesity research and related disorders. Adipogenesis is a complex process involving the proliferation, commitment, differentiation, and maturation of preadipocytes into functional adipocytes, and ROS have been shown to be involved in several key signaling pathways that regulate these steps. Increased oxidative stress can disrupt adipocyte differentiation or lead to the formation of dysfunctional adipocytes with reduced insulin sensitivity, further contributing to the pathogenesis of metabolic diseases. The mouse 3T3-L1 cell line is widely used as a model for studying adipogenesis. However, research has shown that human adipogenesis models, such as hASCs, may respond differently to oxidative stress compared to mouse models. This suggests the possibility of different mechanisms regulating adipogenesis between species, making a comparative analysis of these two models crucial for understanding their role in the pathogenesis of metabolic disorders. In recent decades, obesity has become a global health issue, associated with an increased risk of developing numerous diseases, including type 2 diabetes, cardiovascular diseases, and certain types of cancer. Given the key role of adipocytes in regulating energy metabolism, disturbances in their function or formation can significantly impact metabolic health. Oxidative stress is often elevated in individuals with obesity and is linked to impaired adipocyte function, including increased lipolysis, reduced insulin sensitivity, and inflammatory responses. Therefore, understanding how oxidative stress affects adipocyte differentiation and functionality is of crucial importance. The molecular mechanisms through which oxidative stress influences adipogenesis involve signaling pathways such as NF-κB, MAPK, and PPARγ. These pathways are essential for regulating adipogenesis, and their activation under oxidative stress can modulate the differentiation process. For example, PPARγ, the main regulator of adipogenesis, can be inhibited by high levels of ROS, disrupting the formation of functional adipocytes. Additionally, NF-κB signaling can be activated by oxidative stress, promoting inflammatory responses that further impair adipocyte function. This project will investigate how oxidative stress affects adipogenesis in the mouse 3T3-L1 model and human adipose cell model. It is expected that both models will exhibit differences in their response to oxidative stress during adipogenesis, potentially resulting in varying functionality of mature adipocytes. Since the human model more accurately reflects physiological conditions in the human body, it is anticipated that human adipose cells will demonstrate better adaptation to oxidative stress through the expression of antioxidant enzymes and improved regulation of signaling pathways associated with adipogenesis. The project will include quantification of oxidative stress at various stages of adipogenesis, including measuring ROS levels, lipid peroxidation, and expression of antioxidant enzymes. Functional analysis of adipocytes will assess lipid accumulation and insulin sensitivity, as well as morphological changes occurring during differentiation. Furthermore, the activation of key oxidative stress-related signaling pathways will be compared between the two models to identify the mechanisms that regulate adipogenesis under conditions of elevated oxidative stress. By comparing results between mouse and human cell lines, this project will contribute to a better understanding of the role of oxidative stress in adipogenesis and its impact on adipocyte functionality. The findings may help in developing new therapeutic strategies aimed at reducing oxidative stress as a potential target for treating obesity and related metabolic diseases.

izv.prof.dr.sc. Robert Lovrić
Izv.prof.dr.sc. Barbara Ebling
doc. dr.sc. Stana Pačarić
nasl. doc. dr.sc. Zvjezdana Gvozdanović
Renata Apatić, mag.med.techn.,asistent
Željko Mudri, mag.med.techn, asistent

Akademsko nepoštenje studenata podrazumijeva namjernu obmanu u odnosu na vlastiti akademski rad ili rad drugih osoba. Obično uključuje neki oblik prijevare ili lažne aktivnosti i može uključivati plagiranje, tajne dogovore, krivotvorenje ili varanje tijekom ispita i/ili druge nepoštene postupke. Također, akademsko nepoštenje uključuje pomaganje drugima da počine određeni akademski prijestup. Mnoga istraživanja upozoravaju kako je akademsko nepoštenje globalni problem gotovo svih visokoobrazovnih institucija čemu dodatno doprinosi i današnja moderna tehnologija koja je ako dostupna studentima. Kada se govori o postupcima akademskog nepoštenja, studenti sestrinstva nisu iznimka. Nepošteno je i neetično ponašanje studenata sestrinstva u stalnom porastu. Istraživač je Bowers još 1964. godine utvrdio da je 75% ispitanika studenata sestrinstva bilo uključeno u akademsko nepoštenje. Također su Theart i Smit (2012) zabilježili kako je čak 88% studenata sestrinstva navelo neki oblik akademskog nepoštenja, dok je u drugoj studiji 84% ispitanika studenata sestrinstva svjedočilo akademskom nepoštenju svojih kolega (Anoopa, 2017). Jedino dostupno nedavno hrvatsko istraživanje provedeno na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku izvještava kako se čak 91,3% studenata nepošteno ponašalo jednom ili dva puta u učionici, a njih 32,5% i u kliničkom okruženju (Lovrić i Žvanut, 2022). Navedeno istraživanje kao i mnoga druga inozemna istraživanja upozoravaju na ozbiljan rizik zbog povezanosti nepoštenog ponašanja studenata u učionici s nepoštenim ponašanjem u kliničkim okruženjima kada se može izravno ugroziti sigurnost pacijenata i narušiti kvaliteta zdravstvene skrbi. S globalnim povećanjem akademskog nepoštenja studenata sestrinstva u učionici, zdravstvene ustanove su u opasnosti da postanu potencijalno nesigurno i rizično okruženje za pacijente. Nepoštenje studenata u kliničkom okruženju značajno narušava kvalitetu zdravstvene skrbi i ugrožava sigurnost bolesnika. Za kvalitetno kliničko obrazovanje ključno je razumijevanje načina i razloga nepoštenog ponašanja studenata sestrinstva. Čimbenici i razlozi zašto studenti sestrinstva poduzimaju nepoštene postupke već su dugo vremena u fokusu interesa istraživača i akademskih institucija. Čimbenici koji dodatno potiču nepošteno ponašanje studenata sestrinstva mogu biti mnogobrojni i različiti poput: stajalište o nepoštenju, loša slika o sebi, nedostatak odgovornosti, preopterećenost zadatcima, čežnja za uspjehom i natjecanje s kolegama, stres, strah od neuspjeha, neprikladna klinička kultura medicinskih sestara, loši uzori, nedostatak savjesti, nedostatna moralna podrška obitelji i prijatelja, nejasne definicije onoga što čini nepošteno ponašanje, (ne)ozbiljnost kazni za nepoštenje, idr. Pojedina su istraživanja izvjestila da se studenti u odnosu na studentice češće ponašaju nepošteno (Krueger i Park, 2014, Pittman 2020). Većina studija sugerira da mlađi studenti pokazuju više nepoštenog ponašanja od starijih studenata, dok su Krueger i Park (2014) prijavili više nepoštenog ponašanja među studentima viših godina. Malezijski studenti sestrinstva s niskim prosjekom ocjena (<3,00) izvijestili su o višoj stopi akademskog nepoštenja u učionici i kliničkim okruženjima, u usporedbi sa studentima s visokim prosjekom ocjena (3,50–4,00). Park i sur. (2014) otkrili su da je pojavnost nepoštenog ponašanja u kliničkom okruženju bila povezana sa vrstom programa za medicinske sestre, brojem završenih semestara kliničkog praktikuma, prethodnim znanjem o akademskoj čestitosti, etičkim stavovima prema nepoštenju, učestalosti varanja na zadaćama i na ispitima, itd. Evidentno da je nepoštenje studenata sestrinstva kao globalni problem bilo predmetom više istraživanja, značajno više u akademskom u odnosu na kliničko okruženje, čemu je značajno doprinijela današnja moderna tehnologija dostupna studentima. Međutim, iznimno se malo zna o prediktorima koji doprinose nepoštenom ponašanju studenata sestrinstva u kliničkom okruženju i na temelju kojih se navedeno nepoštenje može predvidjeti.

Academic dishonesty of students implies deliberate deception in relation to one's own academic work or the work of other persons. It usually involves some form of fraud or fraudulent activity and may include plagiarism, collusion, forgery or cheating during examinations and/or other dishonest practices. Also, academic dishonesty includes helping others to commit a specific academic offense. Many studies warn that academic dishonesty is a global problem of almost all higher education institutions, which is additionally contributed by today's modern technology that is available to students. When it comes to acts of academic dishonesty, nursing students are no exception. Dishonest and unethical behavior of nursing students is constantly increasing. As early as 1964, researcher Bowers found that 75% of nursing student respondents had engaged in academic dishonesty. Also, Theart and Smit (2012) noted that as many as 88% of nursing students reported some form of academic dishonesty, while in another study 84% of nursing student respondents witnessed academic dishonesty of their colleagues (Anoopa, 2017). The only available recent Croatian research conducted at the Faculty of Dental Medicine and Health in Osijek reports that as many as 91.3% of students behaved dishonestly once or twice in the classroom, and 32.5% of them also in the clinical environment (Lovrić and Žvanut, 2022). The aforementioned research, as well as many other foreign researches, warns of a serious risk due to the connection between dishonest behavior of students in the classroom and dishonest behavior in clinical settings when it can directly threaten the safety of patients and undermine the quality of health care. With the global increase in academic dishonesty of nursing students in the classroom, healthcare facilities are at risk of becoming potentially unsafe and risky environments for patients. Dishonesty of students in the clinical environment significantly impairs the quality of health care and endangers patient safety. Understanding the ways and reasons for dishonest behavior among nursing students is essential for quality clinical education. The factors and reasons why nursing students engage in dishonest practices have been the focus of interest of researchers and academic institutions for a long time. Factors that further encourage dishonest behavior of nursing students can be numerous and different, such as: the attitude of dishonesty, poor self-image, lack of responsibility, task overload, longing for success and competition with colleagues, stress, fear of failure, inappropriate clinical culture of nurses, bad role models, lack of conscience, insufficient moral support from family and friends, unclear definitions of what constitutes dishonest behavior, (un)seriousness of punishments for dishonesty, etc. Certain studies have reported that male students behave dishonestly more often than female students (Krueger and Park, 2014, Pittman 2020). Most studies suggest that younger students exhibit more dishonest behavior than older students, while Krueger and Park (2014) reported more dishonest behavior among older students. Malaysian nursing students with low GPA (<3.00) reported higher rates of academic dishonesty in the classroom and clinical settings, compared to students with high GPA (3.50–4.00). Park et al. (2014) found that the incidence of dishonesty in the clinical setting was related to the type of nursing program, number of clinical practicum semesters completed, prior knowledge of academic integrity, ethical attitudes toward dishonesty, frequency of cheating on assignments and exams, etc. Evidently, the dishonesty of nursing students as a global problem has been the subject of more research, significantly more in the academic compared to the clinical environment, which has been significantly contributed to by today's modern technology available to students. However, extremely little is known about the predictors that contribute to and predict dishonesty among nursing students in the clinical setting.

doc.dr.sc. Tanja Kovač, dr.med
prof.dr.sc. Branko Dmitrović, dr.med
doc. dr.sc. Ivana Ilić, dr. med
dr.sc. Robert Mujkić, mag.biol.et chem.
Karla Rožac, mag.physioth.
Ninoslava Vonić, dr. med.
doc.dr.sc. Irena Zagorac, dr. med.
izv.prof.dr.sc. Dario Mužević                            

Ispupčenje međukralježnične pločice u slabinskom dijelu kralježnice jedna je od najčešćih degenerativnih promjena kralježnice u starijoj populaciji, koja uzrokuje različite simptome poput radikularnu bol. Prema Preporukama kombiniranih operativnih snaga Sjevera Američko društvo za kralježnicu, Američko društvo za radiologiju kralježnice i Američko društvo neuroradiologije navode nekoliko podjela ispupčenja, a to su protruzija i ekstruzija, osim toga postoje nerupturirani, rupturirani i sekvestrirani tipovi. Danas, još uvijek nije razjašnjen biološki mehanizam reapsorpcije ispupčenja međukralježnične pločice, no literature pojašnjava 3 različita mehanizma: retrakcija ispupčenja, dehidracija I kontrakcija ispupčenja nucleusa pulposusa te psoljednji mehanizam fragmenti ispupčene međukralježnične pločice koje ulaze u epiduralni prostor te time pokreće kaskadu upalnih odgovora. Imunološka prednost zdravog intervertebralnog diska (IVD) pripisuje se barijeri krvno opskrbljenog nucleusa pulposusa kao i lokalnoj ekspresiji Fas liganda (FasL). Nakupljanje limfocita u regionalnim čvorovima te u ozljedi annulus fibrosus dovode do taloženje LDH imunoglobulina i kompleksa za napad na membranu. FasL-Fas održava IVD imunološku privilegiju i sprječava angiogenezu inducirajući apoptozu imunoloških stanica i vaskularnih endotelnih stanica kroz složeni signalni put. Prostor izložen imunološkom mikrookruženju pokreće svoj autoimuni odgovor, što dovodi do višestrukih patoloških procesa kao što su neovaskularizacija i infiltracija imunoloških stanica. Upalni citokini (IL-1β, IL-6, IL-8, INF-γ, TNF-α) koje izlučuju imunološke stanice reguliraju matrične metaloproteinaze (MMP-3, MMP-9), koji ubrzavaju razgradnju enzima i izvanstaničnog matriksa i pojačavaju regrutiranje imunoloških stanica u ovo područje, čime se održava i potiče upala. Ovisno o stupnju postavljene dijagnoze ukoliko konzervativno liječenje nije uspješno tada je liječenje usmjereno na minimalno invazivnim metodama poput epiduralne injekcije steroida (ESI). Vjeruje se da ispupčenje ploče uzrokuje prekid nociceptivnog inputa te refleksne mehanizme inducirane aferentnim vlaknima, samoodrživu aktivnost neurona i središnje neuronske aktivnosti. Poznato je da kortikosteroidi smanjuju upalu inhibicijom proupalnih medijatora i izazivanjem reverzibilnog lokalnog anestetskog učinka.

Bulging of the intervertebral disc in the lumbar part of the spine is one of the most common degenerative changes of the spine in the elderly population, which causes various symptoms such as radicular pain. According to the Joint Task Force North Recommendations, the American Spine Society, the American Society of Spine Radiology, and the American Society of Neuroradiology list several divisions of bulges, namely protrusion and extrusion, in addition there are unruptured, ruptured, and sequestered types. Today, the biological mechanism of reabsorption of the bulging intervertebral disc has not yet been clarified, but the literature explains 3 different mechanisms: retraction of the bulging, dehydration and contraction of the bulging nucleus pulposus, and the last mechanism is fragments of the bulging intervertebral disc that enter the epidural space and thereby trigger a cascade of inflammatory responses. The immunological advantage of a Ispupčenje međukralježnične pločice u slabinskom dijelu kralježnice jedna je od najčešćih degenerativnih promjena kralježnice u starijoj populaciji, koja uzrokuje različite simptome poput radikularnu bol. Prema Preporukama kombiniranih operativnih snaga Sjevera Američko društvo za kralježnicu, Američko društvo za radiologiju kralježnice i Američko društvo neuroradiologije navode nekoliko podjela ispupčenja, a to su protruzija i ekstruzija, osim toga postoje nerupturirani, rupturirani i sekvestrirani tipovi. Danas, još uvijek nije razjašnjen biološki mehanizam reapsorpcije ispupčenja međukralježnične pločice, no literature pojašnjava 3 različita mehanizma: retrakcija ispupčenja, dehidracija I kontrakcija ispupčenja nucleusa pulposusa te psoljednji mehanizam fragmenti ispupčene međukralježnične pločice koje ulaze u epiduralni prostor te time pokreće kaskadu upalnih odgovora. Imunološka prednost zdravog intervertebralnog diska (IVD) pripisuje se barijeri krvno opskrbljenog nucleusa pulposusa kao i lokalnoj ekspresiji Fas liganda (FasL). Nakupljanje limfocita u regionalnim čvorovima te u ozljedi annulus fibrosus dovode do taloženje LDH imunoglobulina i kompleksa za napad na membranu. FasL-Fas održava IVD imunološku privilegiju i sprječava angiogenezu inducirajući apoptozu imunoloških stanica i vaskularnih endotelnih stanica kroz složeni signalni put. Prostor izložen imunološkom mikrookruženju pokreće svoj autoimuni odgovor, što dovodi do višestrukih patoloških procesa kao što su neovaskularizacija i infiltracija imunoloških stanica. Upalni citokini (IL-1β, IL-6, IL-8, INF-γ, TNF-α) koje izlučuju imunološke stanice reguliraju matrične metaloproteinaze (MMP-3, MMP-9), koji ubrzavaju razgradnju enzima i izvanstaničnog matriksa i pojačavaju regrutiranje imunoloških stanica u ovo područje, čime se održava i potiče upala. Ovisno o stupnju postavljene dijagnoze ukoliko konzervativno liječenje nije uspješno tada je liječenje usmjereno na minimalno invazivnim metodama poput epiduralne injekcije steroida (ESI). Vjeruje se da ispupčenje ploče uzrokuje prekid nociceptivnog inputa te refleksne mehanizme inducirane aferentnim vlaknima, samoodrživu aktivnost neurona i središnje neuronske aktivnosti. Poznato je da kortikosteroidi smanjuju upalu inhibicijom proupalnih medijatora i izazivanjem reverzibilnog lokalnog anestetskog učinka. Bulging of the intervertebral disc in the lumbar part of the spine is one of the most common degenerative changes of the spine in the elderly population, which causes various symptoms such as radicular pain. According to the Joint Task Force North Recommendations, the American Spine Society, the American Society of Spine Radiology, and the American Society of Neuroradiology list several divisions of bulges, namely protrusion and extrusion, in addition there are unruptured, ruptured, and sequestered types. Today, the biological mechanism of reabsorption of the bulging intervertebral disc has not yet been clarified, but the literature explains 3 different mechanisms: retraction of the bulging, dehydration and contraction of the bulging nucleus pulposus, and the last mechanism is fragments of the bulging intervertebral disc that enter the epidural space and thereby trigger a cascade of inflammatory responses. The immunological advantage of a healthy intervertebral disc (IVD) is attributed to the blood supply barrier of the nucleus pulposus as well as the local expression of Fas ligand (FasL). Accumulation of lymphocytes in regional nodes and in the annulus fibrosus injury lead to the deposition of LDH immunoglobulins and membrane attack complexes. FasL-Fas maintains IVD immune privilege and prevents angiogenesis by inducing apoptosis of immune cells and vascular endothelial cells through a complex signaling pathway. The space exposed to the immune microenvironment initiates its own autoimmune response, leading to multiple pathological processes such as neovascularization and immune cell infiltration. Inflammatory cytokines (IL-1β, IL-6, IL-8, INF-γ, TNF-α) secreted by immune cells regulate matrix metalloproteinases (MMP-3, MMP-9), which accelerate the degradation of enzymes and extracellular matrix and enhance recruitment immune cells to this area, which maintains and promotes inflammation. Depending on the degree of diagnosis, if conservative treatment is not successful, then the treatment is focused on minimally invasive methods such as epidural steroid injection (ESI). Plate bulging is believed to cause interruption of nociceptive input and reflex mechanisms induced by afferent fibers, self-sustaining neuronal activity, and central neuronal activity. Corticosteroids are known to reduce inflammation by inhibiting pro-inflammatory mediators and inducing a reversible local anesthetic effect.

izv.prof.dr.sc Željka Perić Kačarević, mag.biol.
doc.prim.dr.sc. MIroslav Sikora, dr.med.dent.
doc.dr.sc. Ana Zulijani, dr.med.dent.
doc.dr.sc. Marija Čandrlić, dr.med.dent.
doc.dr.sc. Slavko Čandrlić, dr. med.dent.
doc. dr.sc. Martina Čalušić Šarac,dr.med.dent.
Dora Dragičević, dr. med. dent, asistent  

Membrane za vođenu regeneraciju kostiju služe kao fizičke barijere koje omogućuju osteoprogenitornim stanicama dovoljno vremena da ostvare svoj puni potencijal u formiranju kosti. Kako bi se prevladali nedostaci resorptivnih membrana (manja mehanička i volumna stabilnost) te neresorptivnih membrana (veća učestalost dehiscijencije i potreba za dodatnim kirurškim zahvatima), razvijena je nova resorptivna metalna membrana izrađena od magnezija. Magnezijska membrana, budući da je metalna, osigurava stabilnost tijekom osteogeneze, dok se istovremeno resorbira i potpuno razgrađuje, što eliminira potrebu za dodatnom kirurškom intervencijom. Vitamin D je esencijalni vitamin koji ima ključnu ulogu u metabolizmu kalcija i zdravlju kostiju. Unosi se u organizam putem prehrane, dodataka prehrani te sintezom u koži pod utjecajem ultraljubičastog zračenja. U procesu koštane regeneracije, vitamin D potiče diferencijaciju osteoprogenitornih stanica u osteoblaste, ubrzava sintezu kolagena i mineralizaciju novonastale kosti, te smanjuje rizik od osteoporotičnih promjena. Nedavna istraživanja pokazala su važnost vitamina D u regeneraciji alveolarne kosti, naročito nakon dentalnih zahvata kao što su ekstrakcije zuba i ugradnja dentalnih implantata. Studije sugeriraju da adekvatne razine vitamina D mogu poboljšati regenerativne procese u alveolarnoj kosti, osiguravajući bolje uvjete za stvaranje novog koštanog tkiva i smanjenje rizika od komplikacija. U kontekstu vođene regeneracije kosti, dodatak vitamina D pokazao se korisnim u kombinaciji s biomaterijalima, što može dodatno unaprijediti ishod terapije. Međutim, u literaturi gotovo nema podataka o tome postoji li sinergistički učinak vitamina D i magnezijske membrane u vođenoj regeneraciji kosti alveolarnih koštanih defekata. Stoga je cilj ovog projektnog prijedloga usporediti postoje li kliničke i histološke razlike u procesu regeneracije alveolarne kosti ovisno o serumskim razinama vitamina D.

Membranes for guided bone regeneration serve as physical barriers that give osteoprogenitor cells sufficient time to reach their full potential for bone formation. To overcome the disadvantages of resorbable membranes (lower mechanical and volumetric stability) and non-resorbable membranes (higher incidence of dehiscence and the need for additional surgical interventions), a new resorbable metal membrane made of magnesium was developed. Since the magnesium membrane is metallic, it provides stability during osteogenesis while it is resorbed and completely degraded, eliminating the need for additional surgical procedures. Vitamin D is an essential vitamin that plays a key role in calcium metabolism and bone health. It is supplied to the body through food and supplements and is synthesized in the skin under the influence of ultraviolet radiation. In the process of bone regeneration, vitamin D promotes the differentiation of osteoprogenitor cells into osteoblasts, accelerates collagen synthesis and mineralization of newly formed bone and reduces the risk of osteoporotic changes. Recent research has emphasized the importance of vitamin D for alveolar bone regeneration, especially after dental procedures such as tooth extractions and the placement of dental implants. Studies suggest that adequate levels of vitamin D can promote regeneration processes in the alveolar bone, creating better conditions for the formation of new bone tissue and reducing the risk of complications. In the context of guided bone regeneration, the addition of vitamin D in combination with biomaterials has been shown to be beneficial, which could further improve therapeutic outcomes. However, there is limited data in the literature on whether vitamin D and magnesium membrane have a synergistic effect in the guided regeneration of alveolar bone defects. Therefore, the aim of this project proposal is to compare whether there are clinical and histologic differences in the process of alveolar bone regeneration depending on serum levels of vitamin D.

doc.dr.sc. Nikola Raguž Lučić
doc.dr.sc. Tamer Salha, dr.med.
dr.sc. Maja Čebohin
dr.sc. Brankica Juranić
Dragica Pavlović
Justinija Steiner dr.med
doc.dr.sc. Silva Guljaš, dr. med.
dr.sc. Zdravka Krivdić Dupan, dr.med
izv.prof.dr.sc. Silvija Varžić-Canecki, dr.med.

Rak dojke (RD) je najčešća je zloćudna novotvorina u žena. MR dojki je trenutno najosjetljiviji pregled za otkrivanje RD kod žena umjerenog i povećanog rizika, rezultirajući s 15 novootkrivenih karcinoma na svakih 1000 žena sa umjerenim odnosno visokim rizikom. Međutim, unatoč povećanoj osjetljivosti za otkrivanje RD, MR često nije opcija zbog visoke cijene, niske dostupnosti, klaustrofobije te specifičnih kontraindikacija vezanih za feromagnetične implantate. Dodatno, u istraživanju koje je uključilo 1215 žena s povišenim rizikom za RD, a koje bi se prema smjernicama trebale podvrgnuti MR dojki, samo njih 57,9% je u konačnici pristalo na pregled.Unazad par godina u kliničkoj praksi u RH se uvodi mamografija s kontrastom (CEM, od engl. Contrast-Enhanced Mammography), koja kao i MR dojki omogućuju prikaz tumorske neovaskularizacije, pružajući uz morfološke dodatno i funkcionalne informacije. CEM u odnosu na MR dojke ima prednost u vidu potencijalno lakše klinička provedbe i veće dostupnosti za probir velike populacije. Recentne Smjemice za radiološko dijagnosticiranje bolesti dojke daju jaku preporuku uz nisku razinu kvalitete dokaza da je CEM najčešće indiciran kao nadopuna nejasnog ili sumnjivog nalaza nakon konvencionalnih pretraga (konvencionalne digitalne mamogafije/ultrazvuka dojki), te je alternativa u slučajevima kada IVIR nije dostupan ili je kontraindiciran (l, C). Dodatno, brojne recentne studije istražuju vrijednost umjetne inteligencije (AI) u probiru RD kao vrijednog alata za poboljšanje dijagnostičke točnosti i smanjenje opterećenja radiologa. Korištenjem CEM-a te iCAD-a alata (ProFound AI v3.0, SAD) kao inovativnog radiološkog dijagnostičkog protokola kod digitalnom mamografijom dijagnosticiranih sumnjivih lezija kategoriziranim kao BIRADS 0 poboljšala bi se karakterizacija lezija u dojkama, smanjili bi se nepotrebni invazivni radiološki zahvati te psihološki stres pacijentica.

Breast cancer (BC) is the most common malignant neoplasm in women. Breast MRI is currently the most sensitive examination for detecting BC in moderate- and high-risk women, resulting in 15 newly detected cancer cases per 1000 moderate- and high-risk women. However, despite the increased sensitivity for BC detection, MRI is often not an option due to high cost, lowavailability, claustrophobia and specific contraindications associated with ferromagnetic implants. In a study involving 1,215 women at increased risk of BC who were advised to undergo breast MRI according to guidelines, only 57.9% of women ultimately agreed to undergo the examination. A few years ago, contrast-enhanced mammography (CEM) was introduced into clinical practice in Croatia, which, like breast MRI, enables the visualization of tumor neovascularization and provides additional morphological and functional information. Compared to breast MRI, CEM has the advantage that it is potentially easier to implement clinically and greater availability for screening a large population. Recent guidelines for the radiological diagnosis of breast diseases give a strong recommendation with a low level of evidence that CEM is most often indicated as a supplement to unclear or suspicious findings after conventional examinations (conventional digital mammography/breast ultrasound), and is an alternative in cases where MR is not available or is contraindicated (1, C). Additionally, a number of recent studies are investigating the value of artificial intelligence (Al) in BC screening as a valuable tool to improve diagnostic accuracy and reduce radiologist workload. Using CEM and iCAD tools (ProFound Al v3.o, USA) as an innovative radiological diagnostic protocol for digital mammography diagnosed suspicious lesions and categorized as BIRADS 0 would improve the characterization of breast lesions, reduce unnecessary invasive radiological procedures and s cholo ical atient stress.

Izv.prof.prim.dr.sc. Vesna Čosić, dr.med
prof.prim.dr.sc. Blaženka Mikšić, dr. med
prof.prim.dr.sc. Nenad Lakušić, dr. med
doc.dr.sc. Cvjetko Lež, dr. med. docent
Željka Dujmić, mag.med.techn. asistent
Terezija Berlančić, dr. med.

Šećerna bolest u trudnoći (gestacijski diabetes mellitus - GDM) definira se kao pojava ili novoprepoznata intolerancija na glukozu tijekom trudnoće, a povezan je s nizom nepovoljnih perinatalnih ishoda kod majke i novorođenčeta, uključujući hipertenzivne poremećaje u trudnoći, porod carskim rezom, makrosomiju i dijete velike porodne mase za gestacijsku dob (1–3). Raspon prevalencije GDM-a (od 7,5% do 25%) ovisi o zemljopisnom području i korištenim dijagnostičkim kriterijima (4). U posljednjih nekoliko desetljeća, učestalost šećerne bolesti u trudnoći raste, što je dijelom povezano s porastom pretilosti i sjedilačkog načina života, ali i s promjenama dijagnostičkih kriterija te sve većom sviješću o važnosti ranog probira i praćenja trudnica (5). Prevalencija GDM-a u Republici Hrvatskoj iznosi 4,67% te se u posljednjem desetljeću povećala čak četiri puta, što je posljedica povećanja učestalosti glavnih rizičnih čimbenika za razvoj GDM-a, primjene strožih dijagnostičkih kriterija te kvalitetnijeg i pouzdanijeg bilježenja podataka u prijave poroda (6). Dijagnoza šećerne bolesti u trudnoći postavlja se na temelju rezultata testa oralnog opterećenja glukozom (engl. oral glucose tolerance test; OGTT) koji se izvodi između 24. i 28. tjedna trudnoće, a kriteriji za dijagnozu su zadovoljeni ako je bilo koja od triju vrijednosti glukoze u plazmi koje se ovim testom određuju povišena (glukoza u plazmi natašte ≥ 5,1 mmol/L, glukoza u plazmi jedan sat nakon ingestije 75 g glukoze ≥ 10,0 mmol/L, glukoza u plazmi dva sata nakon opterećenja glukozom ≥ 8,5 mmol/L) (1,7,8). Perinatalni ishod ima kratkoročni i dugoročni utjecaj na rast i razvoj djeteta kao i na zdravlje majke, a uglavnom su povezani s rizičnim čimbenicima majke od kojih se većina može spriječiti odgovarajućom zdravstvenom skrbi tijekom trudnoće, poroda i nakon poroda (9). Istraživanja su otkrila nekoliko čimbenika rizika za GDM uključujući prekomjernu tjelesnu težinu, poodmaklu dob majke i obiteljsku povijest dijabetesa (10). Rizik od nepovoljnih perinatalnih ishoda za majku i dijete ovisi i o povećanju težine majke u trudnoći (gestational weight gain - GWG) i indeksu tjelesne mase prije trudnoće (BMI) (11–13). Učinci visokog BMI, GWG i GDM tijekom trudnoće na rast fetusa dobro su dokumentirani i svi su neovisni čimbenici rizika za makrosomiju novorođenčadi (14). Zabilježeno je da približno 60 % žena s prekomjernom tjelesnom težinom i pretilih žena dobiva prekomjernu težinu tijekom trudnoće, a 65–75 % žena s GDM-om ima prekomjernu tjelesnu težinu ili je pretilo (15,16). Specifično za različita tromjesečja, neke su studije otkrile da je prekomjerni GWG u prvom tromjesečju, a ne u drugom tromjesečju, povezan s povećanim rizikom od GDM-a bez obzira na BMI prije trudnoće, dok druge pokazuju kako GWG u prvom i drugom tromjesečju može biti čimbenik rizika za GDM, naglašavajući važnost odgovarajućeg povećanja tjelesne težine tijekom trudnoće (17–19). Liječenje šećerne bolesti u trudnoći koje uključuje prehrambenu terapiju, praćenje glukoze u krvi i prema potrebi farmakološko liječenje smanjuje rizik od ozbiljnog perinatalnog ishoda, rođenja djeteta velikog za gestacijsku dob i preeklampsije (20,21).

Gestational diabetes mellitus (GDM) is defined as the onset or newly recognized glucose intolerance during pregnancy and is associated with a range of adverse maternal and neonatal perinatal outcomes, including hypertensive disorders of pregnancy, cesarean section, macrosomia, and large-for-gestational-age infants (1–3). The prevalence of GDM ranges from 7.5% to 25% depending on the geographic area and diagnostic criteria used (4). In recent decades, the incidence of gestational diabetes has been increasing, partly due to the increase in obesity and sedentary lifestyles, but also to changes in diagnostic criteria and increasing awareness of the importance of early screening and monitoring of pregnant women (5). The prevalence of GDM in the Republic of Croatia is 4.67% and has increased fourfold in the last decade, which is a consequence of the increase in the frequency of the main risk factors for the development of GDM, the application of stricter diagnostic criteria and better and more reliable recording of data in birth registration (6). The diagnosis of gestational diabetes is made based on the results of the oral glucose tolerance test (OGTT) performed between the 24th and 28th weeks of pregnancy, and the criteria for diagnosis are met if any of the three plasma glucose values determined by this test are elevated (fasting plasma glucose ≥ 5.1 mmol/L, plasma glucose one hour after ingestion of 75 g glucose ≥ 10.0 mmol/L, plasma glucose two hours after glucose load ≥ 8.5 mmol/L) (1,7,8). Perinatal outcomes have short- and long-term impacts on the growth and development of the child as well as on the health of the mother, and are mainly related to maternal risk factors, most of which are preventable with appropriate health care during pregnancy, labor, and postpartum (9). Studies have identified several risk factors for GDM, including overweight, advanced maternal age, and a family history of diabetes (10). The risk of adverse perinatal outcomes for both mother and child depends on both gestational weight gain (GWG) and prepregnancy body mass index (BMI) (11–13). The effects of high BMI, GWG, and GDM during pregnancy on fetal growth are well documented, and all are independent risk factors for neonatal macrosomia (14). It has been reported that approximately 60% of overweight and obese women gain excess weight during pregnancy, and 65–75% of women with GDM are overweight or obese (15,16). Specific to different trimesters, some studies have found that excessive GWG in the first trimester, but not in the second trimester, is associated with an increased risk of GDM regardless of prepregnancy BMI, while others have shown that GWG in the first and second trimesters may be a risk factor for GDM, emphasizing the importance of appropriate weight gain during pregnancy (17–19). Management of gestational diabetes, which includes nutritional therapy, blood glucose monitoring, and, if necessary, pharmacological treatment, reduces the risk of serious perinatal outcomes, large-for-gestational-age birth, and preeclampsia (20,21).